Strah je emocija koju pokreće percipirana prijetnja ili opasnost, bila ona stvarna ili izmišljena. To je prirodna reakcija koja nam pomaže preživjeti u opasnim situacijama tako što pokreće reakciju borbe ili bijega. Strah se može manifestirati na različite načine, uključujući fizičke reakcije kao što su ubrzani otkucaji srca, znojenje i drhtanje, kao i kognitivne i emocionalne reakcije kao što su tjeskoba, strah i panika. Strah može biti potaknut mnogim različitim stvarima, kao što su fizičke prijetnje, društvene situacije, emocionalne traume ili čak apstraktni pojmovi poput straha od neuspjeha ili straha od nepoznatog.
U knjizi “Sve je rješivo” od Marie Forleo našla sam zanimljiv podatak da u 9 od 10 slučajeva nas strah na nešto upućuje. Drugim rječima;
Strah je putokaz koji nas upućuje točno u onome smjeru u kojem naša duša želi ići.
Fotografija: Pexels
Strah ne govori rječima već osjećajem
Strah u našoj glavi stvara niz sabotirajućih misli poput:
- Prestara/ premalada si za to!
- Ne možeš li biti zahvalna na onome što već imaš?
- Tvoje vrijeme je prošlo. Prihvati to!
- Nemaš pojma kako početi!
- Nikad ne napraviš nešto do kraja!
- Ne možeš si to priuštiti!
- Nemaš dovoljno talenta za to!
- Kakva glupa ideja!
Ako bi emociju koju nazivamo strahom trebali opisati čistim tjelesnim osjetima, kako bi to učinili? Možda bi to bilo treperenje u želucu? Ili bi opisali kao osjećaj težine u srcu. Gdje bi točno bio lociran taj strah: u vratu, u čelu, u prsima? Kakve bi bio boje, oblika, teksture ili kakav mu je uzorak širenja?
Kad bi uklonili negativnu priču koju si pričamo o tome što ti osjeti znače, jesu li ti osjeti zaista toliko neugodni? Da li su toliko nepodnošljivi da ćemo zbog njih odustati od svojih snova? Također Marie sugerira slijedeće, da li je moguće da je emocija koju smo proglasili strahom možda neka sasvim druga emocija? Može li se ta emocija nazvati i predosjećajem, očekivanjem ili čak uzbuđenjem?
Sve ima ono značenje koje mu mi pridajemo. Bili toga svjesni ili ne, mi pridajemo značenje svemu u svom životu. Kada to osvjestimo, mi možemo odabrati novo ime za osjest straha koji nas najčešće ograničava. Umjesto da kažemo da smo tjeskobni, nervozni, uplašeni ili užasnuti, mi možemo taj tjelesni osjet imenovati nekim bezopasnim čak i smiješnim imenom. To ne znači da mi potiskujemo ili negiramo nastalu emociju, već je razgrađujemo unutar sebe.
Emocije su energija, a sva se energija može preobraziti.
Strah ili intuicija
Strah od prilike za rast čest je psihološki fenomen koji može spriječiti pojedince da riskiraju, slijede svoje ciljeve i ostvare svoj puni potencijal. Ovaj strah može potjecati iz različitih izvora, kao što su prošli neuspjesi, sumnja u sebe ili strah od nepoznatog.
Ljudi se mogu bojati mogućnosti rasta iz različitih razloga. Na primjer, mogu se bojati neuspjeha, uspjeha ili promjene. Mogu se brinuti o mogućim rizicima ili osjećati strah od izazova s kojima se mogu suočiti. Također se mogu bojati nepoznatog i osjećati se ugodnije ostati u svojoj trenutnoj situaciji tzv. zoni udobnosti.
Međutim, kako razlikovati koristan, upućujući strah koji je znak da se razvijamo od intuicije koja nam pokušava reći da ne činimo nešto zbog čega ćemo poslije zažaliti?
Marie Forleo donosi metodu koja se zove instinktivna provjera za koju je potrebno tek nekoliko minuta. Evo kako se radi ta provjera. Potrebno je zauzeti ugodan sjedeći položaj i zažmiriti. Nekoliko puta udahnuti i umiriti um. Pritom treba osvijestiti tjelesnu prisutnost i postaviti si slijedeće pitanje: Izaziva li potvrdan odgovor (prihvaćanje prilike za razvoj) kod mene osjećaj da rastem ili da se skupljam u sebe? Osjećam li otvorenost, imam li osjet kretanja prema naprijed, lakoću u grudima? Osjećam li radost, uzbuđenje ili užitak? Ili me obuzima osjećaj težine i užasa? Prepoznajem li stezanje u prsima ili osjećaj mučnine u trbuhu?
U ovoj metodi bitno je fokusirati se na tijelo, ne na naše misli.
Tijelo posjeduje unutarnju mudrost i reći će nam u kojem smjeru trebamo krenuti.